Pod koju cijenu, ako ikako, gradska uprava Bihaća i njene nadležne službe žele da Bihać napreduje i prosperira? Ovo pitanje prepuštamo vama, čitateljima, da procijenite nakon čitanja sljedećeg teksta.
Izgleda da su uprava Bihaća i njene službe vrlo “tolerantne” kada je u pitanju gradnja, čak i ona – kako da to kažemo – nelegalna. Inspekcijske službe grada su izuzetno popustljive prema takvoj gradnji, toliko da se može reći da je gotovo podstiču. Po Bihaću možemo vidjeti privatne objekte koji nikada nisu dobili dozvolu za gradnju, pa se vlasnici nisu ni potrudili podnijeti zahtjev za legalizaciju. Zašto bismo se, zapravo, čudili? Pa i sama opština gradi ili renovira objekte bez dozvola, a čak i kada dozvolu dobije, ti objekti često ne dobiju upotrebnu dozvolu koja im je potrebna da se legalno stave u funkciju. Najbolji primjer za to je sportska dvorana “Luke”. Gradsko je, valjda, pa im se može progledati kroz prste.
A šta ćemo sa privatnim objektima, bez obzira na to da li pripadaju fizičkim ili pravnim licima? Uzmimo za primjer jedan slučaj iz 2024. godine. Inspektorica iz građevinske inspekcije primi prijavu o nelegalnoj gradnji. Žali se kako je jedina na terenu i nije sigurna da će stići izaći. Ipak, nekim čudom stiže. Na licu mjesta utvrđuje da vlasnik objekta nema dozvolu za nadogradnju (natkrivanje postojeće terase koja je stara preko 40 godina). Ne zaustavlja gradnju jer, prema njenim riječima, “haman je završio” – pa zašto bi ga sad zaustavljala? Uredno mu dopušta nastavak gradnje, a kao mjeru za takvu ilegalnu gradnju kaže mu da mora podnijeti zahtjev za legalizaciju. Prema njenoj logici, to znači: “Gradi kako hoćeš, a ja ću ti samo reći da podneseš zahtjev, što ne znači da moraš stvarno legalizovati.”
Na upit zašto nije zaustavila tu gradnju, njen odgovor je fascinantan: “Pa ne možemo samo tako čovjeka zaustaviti, moramo malo biti fleksibilni. Legalizovaće on to kad-tad.” Prema njenoj izjavi, a i na osnovu drugih primjera, dolazimo do zaključka da se gradnja može zaustaviti – ali samo kada se “pređe granica” prvobitnog projekta, kao u slučaju kada je bivši gradonačelnik odlučno zaustavio gradnju objekta u centru Bihaća, preko puta gradske biblioteke. Dakle, u vrijeme gradonačelnika Šuhreta Fazlića nije bilo tolerancije, iako je traženo da se projekat izmijeni. S druge strane, u vrijeme gradonačelnika Elvedina Sedića tolerancija prema nelegalnoj gradnji je moguća – ali samo za odabrane, jer taj objekat u centru grada i dalje stoji nedovršen, dok se prema drugima, naravno, mora biti fleksibilan.
Sada se iskreno pitamo: šta ili ko treba da budemo da bi se prema nama iskazala ovakva tolerancija? Iz primjera koje smo naveli, možemo zaključiti da možemo graditi kako želimo i kasnije podnijeti zahtjev za legalizaciju. Ipak, trebamo pripaziti na to da li su uprava grada i njene službe “u dobrom raspoloženju” kada odlučuju o toleranciji. Također, nije rijetkost da komšija povrijedi ili, u ekstremnim slučajevima, ubije komšiju zbog nesuglasica oko gradnje na međi, i to nelegalne gradnje, za koju niko nije ni pokušao dobiti dozvolu. A možda je inspektorica i tada bila “tolerantna” – bez ikakvih posljedica za nju, ali u korist jednog i na štetu drugog. Da li bismo se trebali čuditi ovakvim dešavanjima u našem gradu? Možda i ne bismo. Ipak, sve je stvar tolerancije inspektorice na terenu i fleksibilnosti gradske uprave prema njenom načinu rada. Možda gradska uprava ne pokazuje samo toleranciju prema njoj nego i prema njenom šefu službe, jer, uostalom, gradska uprava ih postavlja.
O nelegalnoj gradnji na obalama rijeke Une, očigledno, nije potrebno prijavljivati, jer odgovor nadležnih službi grada već unaprijed znamo: “POMAKni se ako ti smeta.”
Jer, zašto bi službe štitile javno dobro i prirodne ljepote, kada je mnogo lakše ignorisati problem i prebaciti odgovornost na građane?
Pitanje za čitatelje portala Infoval.ba: Trebamo li i mi graditi bez da ikoga pitamo za dozvolu? Ili da, prije svega, pratimo koliko su grad i njegove službe u datom momentu tolerantni – i prema kome? Diskriminacija, uostalom, nije bitna, koga to još zanima…
Pratite Infoval.ba jer cemo nastaviti pisati o ovakvim temama jer, nažalost, primjera ima na pretek. Svaki put kada pomislimo da smo sve vidjeli, pojavi se novi slučaj koji nas podsjeti da su ovakve prakse postale gotovo pravilo, a ne izuzetak.
